Osim starog hotela i kafane “Park” još jedno kultno mjesto, gdje su se okupljali ljubušaci je “Radnički dom”, više poznat pod imenom “Radnički”. U razdoblju nakon II svjetskog rata postojeća vlast po direktivama iz Centra je izgradila u Ljubuškom nekoliko domova kulture razmještenim po većim selima.
Uz “kulturu” su išli i “radnički domovi”. Takav je bio i “Radnički dom” u gradu, koji se nalazio uz prostorije kina “Radnik”. ”Radnički” se nalazio uz glavnu ljubušku ulicu, pa se u ovaj ugostiteljski objekat ulazilo direktno sa ulice, jer nije imao predsoblja.
To je imalo svojih prednosti, kada tražiš nekoga, ali posjetioci nisu mogli imati intimnu atmosferu, jer ih je uvijek neko mogao uznemiravati sa ulice. Oprema je bila standardna za ona vremena pa se još uvijek sjećamo kariranih stoljnjaka i limenih pepeljara.
U “Radničkom” nije bilo kuhinje, pilo se onako “s nogu”, uz kraća zadržavanja uvijek “na putu” za posao ili u općinu, sud, duhansku stanicu… Glavni gosti “Radničkog” su većinom bili učitelji i nastavnici Osmogodišnje škole “29 oktobar”. Blizina škole je privlačila “prosvjetare” da navrate u “Radnički”, da se susretnu između sebe, sa roditeljima, sa prijateljima i da “uz piće” riješe goruća pitanja koja su opterećivala nastavnike, roditelje, prijatelje..
I sada su živa sjećanja i uspomene nalikove naših učitelja, koje smo kao učenici, krišom oka, primjećivali oko “Radničkog”. Moramo da ih pomenemo jer su bili dio naših života i dio našeg znanja i životnih spoznaja.
Najčešći posjetioci “Radničkog” su bili: Enver Dizdar, Alija Pajo, Ljubo Milas, Ibrišim Hrnjičević, Vlado Spajić, Abdurahman Hadžalić-Adra, Fuad Kadragić, Đuro Bandur, Pera Delić, Ivica Zlomislić, Veselin Delević - Vešo… Kada bi “Radnički” mogao pričati, ispričao bi nam divne sage o ljudskoj borbi za egzistenciju, za bolji standard, o želji učitelja i nastavnika da pomognu, da usreće zabrinute i zbunjene roditelje da ostvare, kroz djecu, ono što oni nisu ostverili iz raznoraznih razloga. Zbog boravka “prosvjetara” u “Radničkom” sticao se dojam da se neke sjednice Odjeljenskih vijeća održavaju u “Radničkom”.
Da bi se povećao “Pazar” u “Radničkom”, u njegovim prostorijama od 80-tih do 90-tih godina je organizirana tombola. Tombolu je vodila NK ”Sloga”, kako bi namakla sredstva za takmičenje u Hercegovačkoj zoni. Tombolu su vodili legenda “Sloge” Slobodan Rogić - Bodo i okretni Nijaz Delalić. Tada je “Radnički” bio pun posjetitelja. Oni su očekivali “sreću” u zadimljenoj prostoriji, punoj ljudi koji su svojim doskočicama i šalama uveseljavali ostale prisutne. Svi su bili u iščekivanju dobitka, maštajući kako će “zakrpiti rupu” u svojim kućnim budžetima. Inače, tombola se organizirala subotom uvečer I nedjeljom od 10-13 sati.
Iznad “Radničkog” su se nalazile prostorije Sindikata i biblioteke, dok nije preselila u prostorije Crvenog križa. U prostorijama Sindikata je bila čitaonica, gdje su posjetioci mogli da pročitaju dnevne novine - “Oslobođenje”, ”Vjesnik”, ”Borbu”, ”Slobodu”, ”Rad” - list sindikata i da pogledaju TV-Dnevnik. Domaćin je bio pensioner Krsto, budno pazeći da neko ne galami, da sačuva sve novine od “otuđenja” i da sve bude po “kućnom redu”.
U ovim prostorijama su šahisti našli svoj kutak za igru pa će budući uspješni ljubuški šahisti poteći iz sale Općinskog sindikata.
U procesima tranzicije nestalo je “radničkog doma”. Nakon “Croatia osiguranja” sada se na njegovom mjestu nalazi “Raiffeisen banka”. Radnici su ostali bez svojih domova, bez imovine. Za to su krive “okolnosti” ali i radnici koji su povjerovali novim “mesijama” koji su ih “oslobodili” od “posla i imovine”, dakle od onoga što je pripadalo njima. Preostali su još “džepovi” da se taj process završi i “očisti”. Tako i treba onome ko ne vodi računa o svojoj imovini, koja je, pojedinačno i grupno, pitanje časti i identiteta.
