Tjedan promjene vlasti i školskih sindikata

Prelijevanjem koalicije s županijske razine u OV Ljubuški, na vlast u općini su došli HDZ1990, HSP i NSRZB. U ovakvom šarenilu stranaka samo mudrost i politička ispravnost garantiraju dugovječnost. Najbolji je dokaz pucanje koalicije HSP i HDZBiH. Ljubušacima je 100% nejasno zašto je HSP bio u ovoj koaliciji od koje nije imao nikakve koristi, osim što se ostalo rukovodeće članstvo moralo slijepo voditi po potezima Ćane Primorca.

Ovo je prvi potez koji bi mogao nagovijestiti konsolidaciju HSP-a. Zadnja sjednica OV Ljubuški je pokazala da su prethodne rečenice točne i da je Ćane među pravašima zbog negativne koalicije s HDZBiH puno izgubio.

Nevenko Barbarić nije uspio održati savez s HSP, izgubio je kontrolu nad vijećem, u općini ima sve više financijskih i organizacijskih problema, te je vidljivo da iz kadra kojeg ima oko sebe nije uspio izvući maksimum. Izgubio je vlast u nezgodnom trenutku pred opće izbore, općinu je doveo lošim ekonomskim potezima do kolapsa, u stranci ima nagomilanih problema i očigledno je da za HDZBiH u Ljubuškom dolazi neko novo vrijeme na koje mnogi doajeni ove stranke nisu navikli.

Cjelokupna nova koalicija od preuzimanja ima veliku političku dobit, ali HDZ1990 za razliku od HSP nema eventualnog opravdavanja za (ne)postignuto u proteklih godinu dana u Ljubuškom. U godinama unatrag u javnost su izlazile nesuglasice i u ovoj stranci, ali kako sada izgleda momčad se posložila. Imenovanje Vice Nižića na čelo OV Ljubuški, bez obzira na manji broj vijećnika, HDZ1990 dovodi u poziciju političke «izjednačenosti» s HDZBiH, što se može odraziti na pozitivniji prijam kod biračkog tijela. S druge strane problemi velike županijske koalicije mogu donijeti i negativnosti, što i od HDZ1990 traži učinkovit oblik političkog djelovanja.

Koji su razlozi nesnalaženja školskih sindikata?

Dvojica ljubuških sindikalnih vođa, dva Gorana, Skoko i Džajić, tek su danas završili sa sezonom nošenja tamnih naočala i očima su pogledali prema javnosti. Na ovaj zaključak, navela me jučerašnja čudna izjava jednog Gorana u kojoj je pred javnošću i pred vlašću priznao kapitulaciju sindikata nakon neuspješno režiranog potencijalnog sindikalističkog bunta.

Nakon ultimativnih zahtjeva, žestokih najava štrajka, jednosatnog protuzakonitog prosvjeda, jučer neka nova priča – kako sporazum vrijedi do kraja prosinca ove godine, kako su oni uvijek bili za kompromise. Ako njihov sindikalni rad nije politički motiviran nepotrebno im je štrajk dobio političke konotacije. Uostalom i među sindikatima je velika većina članova politički opredijeljena pa ne čudi da i među sindikatima ima stranačkih grupacija.

Ministar Čamber u cijelom je slučaju bio promatrač sindikalnog igrokaza, obećao je topli obrok, putarine i razliku plaće za srpanj, na sastanku rekao kako sporazum postoji, ali da ga Vlada nije, još nije, prekršila. Ali isto tako je rekao kako je proračunska blagajna prazna, te prešutio kako je i on veliki krivac za to.

Sindikati u tom su svom sindikalnom egoizmu zaboravili na djecu kojima predaju nastavu u školama. Zbog ovakvog odnosa od roditelja i javnosti su dobili «žuti karton». Sve je ovo dokaz da su sindikati razjedinjeni i neorganizirani, te da ih vode osobe koje to ne znaju.

Za ponedjeljak su najavili Skupštinu i donošenje zaključaka, ali prvo bi trebali natjerati njihove sindikalne čelnike da zbog blamaže podnesu ostavke.